Bijela imela - lat. Viscum album L.

FARMAKOPEJSKI NAZIV: imela list (Visci albi herba)

Porodica: Loranthaceae (imele)

Ostali nazivi: imela, lijepak, visk, višće, melina, cmelj,..

Osnovne informacije, povijest i rasprostranjenost: bijela imela je poluparazitska biljka nalik na jako razgranat grmić, ponekad i do 1 metra u promjeru. Posebno voli rasti na mekom drvetu koje ima raspucanu koru (hrast, lipa, breza, vrba, jabuka), ili crnogoričnom drveću (V. laxum). Štetnost - parazitiranje se očituje uzimanjem vode iz domaćina, dok je sama biljka sposobna za proces fotosinteze.

Kad o Božić i Novoj godini vidimo u izlozima i na trgovima tako mnogo grančica imele koje svojim smeđezelenim grančicama i lijepim bobicama ukrašavaju iste, nitko ne bi ni naslutio da se u toj biljci nalaze najčudesnije ljekovite snage.

Najlakše se zamijeti tijekom zime jer ostaje zelena cijele godine. Sjemenke su ljepljive zbog soka koji se nalazi u bobicama, što pomaže da se bobice zadrže na drvetu umjesto da padnu na tlo.

Rast počinje nakon 6 tjedana, a cvatnja nakon 4-5 godina. Cvate od III-IV mjeseca.

Grana se rašljasto što je i osobina nižih biljaka. Kožasti listovi obrnuto su jajasti i nasuprotno smješteni. Na mjestima gdje se grane račvaju razvijaju se mali i jedva primjetni zeleni cvjetovi. Imela nosi dvije vrste cvijetova, muške i ženske, koje pčele zbog peluda i nektara katkada posjećuju krajem zime.

U prvim stoljećima postojalo je vjerovanje da raste od ptica, da raste na onom mjestu gdje je ptica sjela.

Biljku najviše povezujemo s Božićem, iako se njome ne ukrašavaju crkve jer se smatra kao pogani ukras. Razlog je, možda, u tome da je Božić preuzeo dosta tradicija iz drugih kultura.

Po jednom starom vjerovanju iz Francuske imela je otrovna zato jer je rasla na drvetu iz kojega je napravljen križ na kojem je Isus razapet.

Vikinški mit govori da imela ima sposobnost dizanja mrtvih što se povezuje sa uskrsnućem Baldera, boga ljetnog sunca. Balder je imao san u kojem je vidio da će umrijeti, a njegova majka Frigga – božica ljubavi i ljepote – je prorekla da će u tom slučaju sve na zemlji umrijeti. Da bi osigurala sinovu sigurnost, od svake životinje, biljke i prirodnih elemenata je tražila da ga ne ubiju. Posljedica je bila da su ljudi na Baldera bacali sve moguće stvari, dok njegov neprijatelj Loki nije pronašao način da mu naudi: pošto imela raste na drveću i nema vlastito korijenje, nije ju obuhvatila Friggina molba. Loki je od imele napravio otrovnu strelicu….. 3 dana su bezuspješno pokušavali oživiti Baldera, ali bez uspjeha. Tek su suze koje je Frigga isplakala promijenile boju bobica iz crvene u bijelu što je diglo Baldera iz mrtvih, a Frigga je u znak zahvalnosti očistila imelu od loše reputacije.

Britanski mit, odnosno druidska vjerovanja su išla do toga da imela osigurava plodnost u ljudi i životinja, da liječi i štiti od zlih sila. Druidi su rezali imelu 5 dana poslije mladog mjeseca iza zimskog solsticija. Morala je biti odrezana sa zlatnim srpom i moralo se paziti da ne padne na tlo i tako se ne „onečisti“, za tu priliku su koristili bijelu tkaninu za hvatanje. Potom su žrtvovali dva bijela bika i dijelili vjernicima.

Za imelu se također misli da je seksualni simbol zbog sastava i boje soka bobica. Tradicija ljubljenja ispod imele najvjerojatnije potječe iz njezine povezanosti sa plodnosti ili zbog mita o Friggi.

Tri su biljke simbolički snažno povezane s adventom: imela, božikovina i, naravno, jelka. Imela danas simbolizira mir, pomirenje i sreću. Ovo seže u davne keltske običaje: kad bi se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećeg dana. Zato se ona do danas stavlja iznad kućnog praga, a izmjena poljubaca pod njome je označavala prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje. Čini se da su se prvi poljupci pod imelom odvijali još za vrijeme grčko-rimskih Saturnalija, povezani s navodnom plodonosnošću te biljke.

Poganska upotreba imele u doba oko solsticija bijaše vrlo raširena pa ju je Crkva zabranila. Umjesto nje je predložila zimzelenu božikovinu čiji šiljasti listovi podsjećaju na Kristovu krunu, a crvene bobice na kapi krvi. Imela je, pak, bila zabranjena tijekom cijelog srednjeg vijeka, a u Engleskoj su neke Crkve ustrajale na zabrani sve do kasnog 20.st.

Imelica, sitna imela = Arceuthobium oxycedri (syn. Viscum oxycedri), raste na crnogorici; žuta imela, ljepak = Loranthus europaeus L.

Uzgoj: Ne uzgaja se; raznose je ptice koje jedu njene bobice (crvene ili bijele) i svoj izmet koji sadržava u sebi i sjemenke, ostavljaju na granama iz kojeg potom raste nova biljka.

Razmnožavanje (ukoliko netko želi) vrši se stavljanjem sjemena pod koru biljke domaćina. Da bi se dobio jedan lijepi primjerak imele treba proći nekoliko godina.

Razvijanje i širenje imele na domaćinu suzbija se mehanički: odsijecanjem cijelih biljaka s tim da se rana premaže nekim dezinfekcijskim sredstvom.

Ljekovito djelovanje i recepti:

Da bismo pospješili ljekovito djelovanje potrebno je ograničiti upotrebu soli i hranu bogatu bjelančevinama. Imeline kapljice osim što pomažu kod iznenadnog i snažnog udaranja srca, grčeva u krvnim žilama i nedostatka zraka, te noćnog napadaja astme imaju još i druga djelovanja.

Imelini preparati pomažu kod glavobolje, ali i hladnih nogu.

Dovoljno je na dan uzeti 3 – 10 kapljica za gore navedeno.  U traženju lijeka protiv raka imela se uz lopuh (Petasites)  pokazala korisnom. Stoga se imele ne bi smio nitko odreći ukoliko ima zloćudne izrasline.

Za liječenje se koriste svi dijelovi biljke OSIM bobica. Imela još nije dovoljno istražena. Sadrži viskotoksin, inozitol, flavonske heterozide, vosak, sluz, holin i druge tvari. njezin kemijski sastav i toksičnost zavisi od drveta na kojemu živi. Sadržaj ljekovitih tvari je najveći u vršnim listovima i grančicama.

Droga - lijek se sastoji od svježih ili osušenih mladih ogranaka s listovima, cvjetovima i plodovima vrste V. album L.*

Imela je od davnine poznata kao izvrstan lijek protiv epilepsije, a u tu svrhu se koristi i danas. Dobro djeluje protiv visokog krvnog tlaka i arterioskleroze. Poboljšava rad čitavog limfnog sustava, liječi dijabetes, a djelotvorna je i kod liječenja poremećaja hormonalnog sustava, kao preventivno i kod skleroze. Smatra se uz glog najbolje prirodno sredstvo za srčane i krvožilne tegobe, sadrži sastojke koji reguliraju tlak; sniženi krvni tlak podiže, a povišeni snižava. Vrše se ispitivanja njezinog djelovanja protiv raka i AIDS-a.

Imela intenzivira izmjenu tvari i pojačan rad žlijezda čitavog probavnog trakta, pa otklanja kroničnu začepljenost i nadutost, normalizira menstruaciju, pomaže kod vrtoglavice, zujanja u ušima i dr.

Način primjene:

OSNOVNA RECEPTURA: prašak od osušene i stucane biljke ili lišća uzima se dvaput dnevno koliko stane na vrh noža. Uzima se s vodom ili u jelu. Moči li se 3 sata u 2 dl tople vode 1 kavske žličice praha od imele dobiva se ekstrakt koji se popije u 2 obroka: pola ujutro, a ostatku uvečer prije spavanja.

ili:

6 čajnih žličica imele staviti na močenje u 3 šalice hladne vode kroz 6-8 sati. Nakon toga procijediti. Piti u toku dana bez šećera.

TINKTURA ZA RAZBIJANJE TROMBA U KRVI

U 1 litru 96% alkohola staviti: list imele 3 g; korijen lopuha 7 g, cvijet gloga 10 g, ostaviti da odstoji 8 dana - procijediti: pije se ujutro i uvečer po 40 kapi u čaši vode.

Ako se 2 čajne žličice praška dobro izmiješa s 1 kg meda, i uzima se 2 put dnevno po 1 žličicu ujutro natašte i 1 navečer prije spavanja, postiže se još bolje djelovanje.

Protiv rastrojenih živaca, padavice, uzetosti, loše cirkulacije, zaustavljanje krvarenja iz želuca i pluća te maternice, uzima se 5 g imele sa hrasta i kuha 10 minuta u 1 litri vina, uzima se svaki sat po 1 veliku žlicu. Za vrijeme korištenja ovog čaja potrebno je stavljati obloge od ilovače na prsa ili želudac, odnosno na mjesto odakle dolazi krvarenje.

Hipokrat i Plinije smatrali su je djelotvornim lijekom protiv vrtoglavice, tumora i padavice. U srednjem vijeku Sv. Hildegarda preporučivala ju je protiv uloga i srčanih bolesti. Poznati fitoterapeut, župnik Kneipp koristio ju je protiv krvarenja i smetnji krvožilnog sustava, te kod ženskih tegoba.

Posebna upozorenja:

Jedenje bobica može uzrokovati snažne grčeve u trbuhu i proljev, u iznimnim slučajevima kobno. Nuspojave kod parenteralne primjene: zimica, vrućica, glavobolja, alergijske reakcije. Osobe osjetljive na bjelančevine trebale bi se prije korištenja posavjetovati sa liječnikom. Kontradiktorna je uporaba kod kronično uznapredovale infekcije.

Viscum je naziv ove biljke kod Rimljana koji znači lijepak za ptice, zbog ljepljivih plodova. Album (albus) znači bijel, bijele boje.

*(W. Shafner)
© M.I

Pročitajte što su napisali,  i prokomentirajte o ovoj biljci s našim članovima na forumu.

Link!!!